Zamislite ovaj scenarij.

Pacijent je spreman. Tretman počinje. I u jednom trenutku nešto nije u redu - blaga vaskularna reakcija, asimetrija koju treba odmah korigirati, ili jednostavno nedostaje nešto što je "sigurno bilo u torbi."

Pretraživanje torbe koja nije organizirana u kriznom trenutku nije samo neugodno. Ono pokazuje razliku između doktora koji je spreman i doktora koji se nada da neće biti problema.

Pacijent sjedi u stolici i pita: "Što bi vi preporučili - PRP, egzosome ili mezoterapiju?"

Odgovor koji doktor da u tom trenutku ovisi o tome koliko dobro razumije razliku između ta tri modaliteta - ne samo što svaki od njih radi, nego i kada, zašto i za koga je koji pravi izbor.

Problem nije nedostatak informacija. Problem je što se ta tri pojma u marketingu i na edukacijama često koriste gotovo zamjenljivo, kao da su varijante iste stvari. Nisu.

Postoji nešto što gotovo svaki doktor radi na autopilotu, a rijetko propituje.

Uzima komadić gaze, natopi ga sredstvom za dezinfekciju, prebriše kožu pacijenta. Petnaest sekundi. Igle, kanile, tretman.

Sredstvo za dezinfekciju koje koristi najvjerojatnije je isto ono koje koristi od prvog dana prakse. Klorheksidin glukonat, izopropilni alkohol, ili kombinacija oboje. Radi. Uvijek je radilo. Zašto mijenjati?

Postoji jedna rečenica koja se čuje na gotovo svakom tečaju estetske medicine, a rijetko se zaista internalizira:

Botulinum toksin nije procedura po točkama. To je funkcionalna neuromuskularna intervencija.

Razlika nije semantička. Ona je klinička.

Doktor koji razmišlja u terminima točaka i jedinica dat će predvidljiv rezultat samo kod predvidljivog pacijenta. A predvidljiv pacijent - s anatomijom koja odgovara udžbeničkom atlasu, bez kompenzatornih obrazaca, bez prethodnih tretmana, bez asimetrija koje se vide samo u dinamici - gotovo da ne postoji.